PREGOVARANJE O KRIVNJI

 

Pregovaranje
o krivnji je dugo vremena bilo glavna osobina anglosaksonskog krivi?nog
sistema. U SAD-u se pregovaranje o krivnji prakticiralo od sredine 19.
stolje?a, i danas više od 90% osuda na državnom i federalnom nivou rezultira iz
pregovaranja o krivnji.

We Will Write a Custom Essay Specifically
For You For Only $13.90/page!


order now

Do
1980-ih, jurisdikcije kontinentalnog prava tretirale su institut pregovaranja o
krivnji kao neprijateljski njihovim tradicijama krivi?nog prava. Pregovaranje o
krivnji je gledano kao nekonzistentno sa principom obaveznog gonjenja, a ideja da
strane mogu riješiti slu?aj na neformalan i saglasan na?in potpuno je bila u
konfliktu sa inkvizitorskim modelom detaljne sudske istrage.

Ipak,
kako su se kontinentalne zemlje suo?avale sa pove?anim brojem kompleksnih
krivi?nih slu?ajeva i proširenih prava odbrane, tako?er su i oni tražili na?in
da ?uvaju sredstva. U Njema?koj, prakti?ari i sudije su po?eli neformalne
slu?ajeve pregovaranja u 1980-im i ta praksa je postojala nekoliko decenija
prije nego što je formalno usvojena zakonom. U drugim državama, kao što su Italija,
Francuska, Rusija i Španija, legislativa je po?ela inicijativu i predstavila
ograni?ene forme pregovaranja o krivnji kao dio šire reforme krivi?nog procesa.

U nastavku rada ?e
biti izloženo ure?enje ovog instituta u bosansko-hercegova?kom krivi?nom
zakonodavstvu te u zakodavstvu SAD-a i Njema?ke, s posebnim osvrtom na njhove
sli?nosti i razlike.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

1.      Pregovaranje o krivnji u krivi?nom pravu Bosne i Hercegovine

Sporazum o priznanju krivnje je
u krivi?ni postupak u Bosni i Hercegovini uveden 2003. godine. Ovaj institut
postao je jedan od klju?nih instituta kao dio
sveobuhvatne reforme krivi?nog  postupka. Postupak uvo?enja ovog
instituta pratio je izmjenu u pravcu uvo?enja adversarnog (akuzatorskog)
krivi?nopravnog sistema u širem smislu. U ranijem mješovitom sistemu je sudija
imao glavnu ulogu, a sada glavnu ulogu u sudskom postupku imaju tužitelj i
osumnji?eni, odnosno optuženi, dok sudija više predstavlja neutralnog arbitra u
ocjeni spornoga pitanja.

Institut1
je zasnovan na anglosaksonskom obi?ajnom pravu i omogu?ava tužiteljima i
osumnji?enim, odnosno optuženim da pregovaraju o vrsti i dužini krivi?nih
sankcija, uz uvjet da osumnji?eni, odnosno optuženi prizna da je po?inio
krivi?no djelo i pristane da se odrekne odre?enih osnovnih prava kao što su
pravo na javnu raspravu pred sudom, na osiguranje javnog sudskog postupka i
pravo na žalbu.

 Svrha
primjene pregovaranja i zaklju?ivanja sporazuma o priznanju krivnje je
zamišljena da u potpunosti iskoristi nedovoljne sudske resurse i da se time
unaprijedi jednakopravno ostvarivanje pravde u skladu s na?elima pravi?nosti.
Iako nazvan „skra?eni postupak” u doma?em zakonodavstvu, to ne treba zna?iti i osiguravanje manjeg stepena poštivanja i
zaštite osnovnih ljudskih prava. Sporazum o priznanju krivnje omogu?ava
maksimalno ubrzavanje postupka što doprinosi ve?oj ažurnosti sudova u
rješavanju predmeta, ve?oj efikasnosti i ekonomi?nosti, a osumnji?enima,
odnosno optuženima omogu?ava pravo na su?enje bez odlaganja u razumnom roku,
bez ikakvog odugovla?enja i neizvjesnosti od dužine trajanja postupka, te
nepotrebno dokazivanje ?injenica koje nisu sporne i smanjenje troškova
krivi?nog postupka.

Institut
pregovaranja o krivnji inkorporiran je u sva ?etiri zakona o krivi?nom postupku
u Bosni i Hercegovini – Zakon o krivi?nom postupku Bosne i Hercegovine, Zakon o
krivi?nom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, Zakon o krivi?nom postupku
Republike Srpske i Zakon o krivi?nom postupku Br?ko Distrikta.

Postoji više faza kroz koje bi se mogao
posmatrati ovaj institut prilikom njegovog provo?enja u praksi, iako se to na
prvi pogled ne vidi jasno iz zakonskog teksta, mada pažljivom analizom istog
ipak se može zaklju?iti da se pregovaranje o krivnji može podijeliti u tri
faze:

1. Pregovaranje o krivnji

2. Zaklju?enje sporazuma o priznanju krivnje
i

3. Prhvatanje ili odbacivanje sporazuma o
priznanju krivnje od strane suda.

Analiziraju?i na?in na koji je obra?en
institut pregovaranja o krivnji, odnosno sporazum o priznanju krivnje
zanemaruju?i jezi?ke i numeri?ke razlike može se re?i da se radi o gotovo
identi?nom zakonskom rješenju u svim pomenutim zakonima.

Zakon o krivi?nom
FBiH2
u ?lanu 246. koji govori o pregovaranju o krivnji propisuje da osumnji?eni,
odnosno optuženi i njegov branitelj mogu do završetka glavnog pretresa, odnosno
pretresa pred žalbenim vije?em pregovarati sa tužiteljem o uvjetima priznavanja
krivnje za djelo za koje se osumnji?eni, odnosno optuženi tereti.

Postoje razli?ita mišljenja o ovom pitanju,
od mišljenje da pregovore o krivnji treba inicirati isklju?ivo branilac ili
osumnji?eni, odnosno optuženi, mada za ovakav stav nema nikakvog uporišta u
zakonu, niti bi ovakvo mišljenje bilo opravdano u odnosu na cilj i svrhu
uspostavljanja ovog instituta, tako da je jedino ispravno tuma?enje da
pregovore o krivnji može inicirati: tužilac, odbrana, odnosno optuženi kad
jedna ili druga strana smatraju da imaju o ?emu pregovarati, o uslovima
priznanja krivnje, koji pregovori imaju za cilj samo jedno:» Zaklju?enje
sporazuma o priznanju krivnje», što je i mišljenje koje preovladava kod ve?ine
pravnih sru?njaka.3

Zakon propisuje da
se sporazum o priznanju krivnje ne može zaklju?iti ako se optuženi na ro?ištu
za izjašnjenje o krivnji izjasnio da je kriv.

Prilikom
pregovaranja o krivnji sud nema apsolutno nikakvih ovlaštenja, niti da daje
sugestije, niti da se na drugi na?in miješa u sa?injavanje sporazuma o
priznanju krivnje.

Pregovaranje
o krivnji može otpo?eti još u toku istrage, u suštini se svodi na to pod kojim
uvjetima ?e osumnji?eni odnosno optuženi priznati krivnju.

Ukoliko
se tužitelj i osumnji?eni/optuženi dogovore o uvjetima priznanja krivnje, tada
zaklju?uju sporazum koji mora biti potpisan od tužitelja,
osumnji?enog/optuženog i njegovog branioca.

Ukoliko osumnji?eni/optuženi pristane da prizna
krivicu, tužitelj može sa svoje strane ponuditi:

–      
Izricanje kazne
ispod zakonskog minimuma, primjenom odredbi o ublažavanju kazne (npr. Za
krivi?no djelo za koje je predvi?ena kazna zatvora najmanje tri godine može mu
ponuditi kaznu u trajanju jedne ili dvije godine i sl.)

–      
Blažu vrstu kazne
(npr. Izricanje nov?ane kazne umjesto kazne zatvora) ili drugu vrstu krivi?no
pravne sankcije (npr. Uvjetna osuda umjesto kazne zatvora ili nov?ane kazne).

Prilikom zaklju?enja sporazuma stalno se mora
voditi ra?una o zakonskim mogu?nostima, moraju se poštovati materijalno-pravne
odredbe krivi?nog zakona, pa tužitelj može ponuditi samo ono što je predvi?eno
zakonom (npr. Osumnji?enom se ne smije ponuditi izricanje uvjetne osude, ako to
prema krivi?nom zakonu nije mogu?e). Ukoliko to tužitelj previdi, takav
sporazum prilikom razmatranja sud ne smije prihvatiti.

Postignuti sporazum o priznanju krivnje se uz optužnicu
dostavlja sudu ako je postignut do trenutka podizanja optužnice.

Nakon potvr?ivanja optužnice , sudija za prethodno
saslušanje razmatra sporazum o priznanju krivnje i donosi odluku o izricanju
krivi?no-pravne sankcije. Poslije dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vije?i
o sporazumu odlu?uje sudija/vije?e.

Sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno
vije?e sporazum o priznanju krivnje mogu prihvatiti ili odbaciti.

Prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivnje
sud provjerava:

–      
Da li je do sporazuma
o priznanju krivnje došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, kao i nakon
upoznavanja sa mogu?im posljedicama, uklju?uju?i i posljedice vezane uz
imovinsko-pravni zahtjev, oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivi?nim
djelom i troškove krivi?nog postupka

–      
Da li postoji
dovoljno dokaza o krivnji optuženog

–      
Da li optuženi
razumije da se sporazumom o priznanju krivnje odri?e prava na su?enje i da ne
može uložiti žalbu na krivi?nopravnu sankciju koja ?e mu se izre?i

–      
Da li je izre?ena krivi?nopravna
sankcija u skladu sa zakonom

–      
Da li je ošte?enom
pružena mogu?nost da se pred tužiteljem izjasni o imovinsko-pravnom zahtjevu.

Ako sud prihvati sporazum o priznanju krivnje,
izjava optuženog ?e se unijeti u zapisnik i nastaviti sa raspravom za izricanje
krivi?nopravne sankcije predvi?ene sporazumom.

Ako sud odbaci sporazum o priznanju krivnje, to ?e
saop?iti strankama i branitelju i konstatovati u zapisniku. Istovremeno ?e se
odrediti datum održavanja glavne rasprave. Glavna rasprava ?e se zakazati u
roku od 30 dana. Priznanje iz ovog sporazuma ne može se koristiti kao dokaz u
krivi?nom postupku.

O
rezultatima pregovaranja o krivnji sud ?e obavijestiti ošte?enog.

 

 

2.      Pregovaranje o krivnji u krivi?nom
pravu SAD-a

Pregovaranje
u SAD-u poznato je pod pojmom plea bargaining. Plea bargaining možemo
definirati kao sporazum izme?u tužitelja i osumnji?enog/optuženog kojim se tužitelj
obavezuje osumnji?enom/optuženom ublažiti optužnicu ili predložiti izricanje
blaže kazne dok se osumnji?eni/optuženi obavezuje priznati krivnju što za
posljedicu ima odricanje od ustavnog prava na su?enje pred porotom.

U SAD-u je tužiteljevo disponiranje pravom na ublažavanje optužnice
široko postavljeno. Tužitelj može odlu?iti da radi postizanja sporazuma
odustane od pojedinih ta?aka optužnice ili pak da krivi?nom djelu da druk?iju
pravnu kvalifkaciju dok osumnji?eni/optuženi ne mora isklju?ivo i samo priznati
krivnju nego
se njegov doprinos zaklju?enju nagodbe može sastojati i u preuzimanju drugih
dužnosti, npr. pomaganje u razotkrivanju drugih krivi?nih djela i po?initelja.
Federalna pravila krivi?nog postupka reguliraju postupak za sporazumijevanje
stranaka pravilom 11 (c)4
u okviru ?etvrog poglavlja koje nosi naziv Ro?ište za izjašnjavanje o krivnji i
pripreme za su?enje.  Ovo pravilo poznaje
dvije vrste sporazuma. Jedan je tzv. Charge bagaining ili sporazum o optužnici,
a drugi je tzv. Sentence bargaining ili sporazum o sankciji.

2.1.Sporazum o optužnici (charge bargaining)

Sporazum o optužnici (charge bargaining) predstavlja dogovor izme?u
tužitelja i osumnji?enog/optuženog u kojem se tužitelj obvezuje ublažiti
optužnicu tako što ?e odustati od pojedinih ta?aka optužnice ili ?e krivi?nom
djelu izmijeniti pravnu kvalifikaciju (11 (c), 1, A, FRCP). Naprimjer, osoba koja
je silovala neku osobu može se nagoditi s tužiteljem da bude osu?ena za obi?nu
tjelesnu ozljedu. Tako ?e tužitelj na ro?ištu za izjašnjavanje o krivnji
podnijeti optužnicu u izmijenjenom obliku i nakon što okrivljenik prizna
po?injenje ovog krivi?nog djela sudu ?e jedino preostati da provjeri je li
priznanje bilo svjesno, razumno i dobrovoljno te je li potkrijepljeno drugim
dokazima. Ovakvo široko manipuliranje optužnicom od strane tužitelja je mogu?e
jer sud uop?e nema uvida u spis predmeta tokom prethodnog potupka pa odre?uje
sankciju isklju?ivo na temelju onoga što mu stranke prezentiraju, a tužitelj
ima diskrecijsko pravo u odlu?ivanju ho?e li progoniti neku osobu i za koje krivi?no
djelo.

2.2.Sporazum o sankciji (sentence bargaining)

U ovom slu?aju tužitelj i osumnji?eni/optuženi dogovaraju ta?no odre?enu
sankciju koja ?e okrivljeniku biti izre?ena pod uvjetom da prizna krivnju ili
se pak mogu sporazumjeti da ?e se tužitelj na ro?ištu za odre?ivanje sankcije
založiti za blažu sankciju ili da ne?e dati nikakav prijedlog, ali da se ne?e
protiviti prijedlogu odbrane u tom pogledu (11 (c), 1, B, C, FRCP).

Sporazum o sankciji je puno rje?i oblik okon?anja postupka jer ne obavezuje
sud. Sud sporazum može prihvatiti, odbiti ili zastati s odre?ivanjem sankcije
dok Povjerenstvo za izricanje sankcije ne podnese sudu izvješ?e o kaznenom
djelu i po?initelju (11 (c), 3).

Tokom pregovaranja o sankciji stranke se moraju pridržavati Smjernica za
izricanje sankcija. Kazna se odre?uje na temelju
tablice u kojoj su sadržane ?etrdeset i tri kategorije krivi?nih djela na
vertikalnoj osi koja predstavljaju krivi?na djela poredana prema njihovoj
težini, te šest kategorija na horizontalnoj osi koja predstavlja raniju
osu?ivanost. Kazna se odre?uje jednostavnim kombiniranjem parametara s
vertikalne i horizontalne osi. Samo priznanje krivnje nije dovoljno za
izricanje blaže kazne ispod minimuma predvi?enog
smjernicama. No, Smjernice ipak predvi?aju ublažavanje kazne za dva stepena osumnji?enom/optuženom
 koji
je pružio zna?ajnu pomo? tužitelju u istrazi ili krivi?nom progonu drugih krivi?nih
djela i po?initelja. Upravo ?e tu do?i do izražaja mogu?nost da se osumnji?eni/optuženi
sporazumom obaveže iskazivati o drugim krivi?nim djelima i njihovim
po?initeljima, a tužitelj se zauzvrat obaveže predložiti
sudu blažu kaznu. Osim toga, Smjernice predvi?aju mogu?nost ublažavanja kazne
za dva stepena osumnji?enom/optuženom koji jasno pokazuje da prihvata
odgovornost za po?injeno krivi?no djelo.

2.3.Vrijeme sklapanja nagodbe

Federalna pravila
krivi?nog postupka propisuju da tužitelj i branitelj, odnosno osumnji?eni/optuženi
koji se sam brani, mogu sklopiti sporazum o priznaju krivnje (11 C, 1. FRCP), a
svoj sporazum dužni su iznijeti pred sudom na ro?ištu za izjašnjavanje o
krivnji (11 C, 2. u vezi s 10a, 3. FRCP). Ro?ište za izjašnjavanje o krivnji
slijedi tek nakon što
je optužnica potvr?ena na preliminarnom saslušanju odnosno pred Velikom porotom
i klju?no
je za daljnju procesnu sudbinu osumnji?enog/optuženog. Ako se okrivljenik
izjasni kao nevin odre?uje se su?enje pred porotom, a ako prizna krivnju
preska?e se stadij su?enja pred porotom i zakazuje se
ro?ište za odre?ivanje sankcije. Pregovaranje izme?u stranaka može zapo?eti ve?
nakon što je policija završila svoju istragu
i podnijela prijavu tužitelju. U ovakvoj situaciji tužitelj još uvijek nema
?vrste dokaze koji terete
osumnji?enog/optuženog pa je za o?ekivati da ?e tužitelj biti ?eksibilniji u
pregovorima što ?e u kona?nici za
osumnji?enog/optuženog zna?iti povoljniji ishod postupka. Kako tužitelj tokom
strana?ke istrage u?vrš?uje svoju sumnju u pogledu po?initelja i krivi?nog
djela to ?e biti manje voljan ?initi ustupke odbrani. Premda zakonom nije
podrobno propisan na?in vo?enja pregovora, tužitelji se obi?no vode
internim pravilima za sklapanje nagodbi. Pregovori su kratki i neformalni te se
svode na razmjenu stajališta u pogledu prikupljenih dokaza, a zadatak
branitelja je da u pregovorima dobije najbolju ponudu za svoga klijenta

2.4.Položaj suda

Federalna
pravila krivi?nog postupka propisuju
da sud nema pravo niti mogu?nost utjecati na odluku stranaka o sklapanju
sporazuma (11c, 1, FRCP). Nakon sklapanja sporazuma, stranke su ga
dužne iznijeti pred sud i to na ro?ištu za izjašnjavanje o krivnji. Uloga suda
je isklju?ivo kontrolne naravi. Sud provjerava da li je priznanje koje je
osumnji?eni/optuženi dao dobrovoljno i svjesno te je li priznanje utemeljeno na
?injenicama. Priznanje se smatra
dobrovoljnim ako nije dato pod odlu?uju?im utjecajem sile, prijetnje ili
obe?anja. S obzirom na ranije opisani položaj tužitelja i njegove široko postavljene
ovlasti te prirodu sporazuma o priznanju krivnje, pitanje dobrovoljnosti
priznanja je posebno. Sud tako?er provjerava da li je osumnji?eni/optuženi
razumio prirodu optužbe koja je podignuta protiv njega, da li je upoznat sa
svim obilježjima krivi?nog djela za koje
priznaje krivnju. Te da li je potpuno svjestan svih posljedica
svog priznanja. Posebno je bitno da sud provjeri da li je osumnji?eni/optuženi svjestan
da se priznanjem krivnje odri
?e temeljnog ustavnog prava na su?enje pred porotom.

 

3.     
Pregovaranje o krivnji u krivi?nom pravu Njema?ke

Njema?ka
teorija i praksa dugo vremena su pružali otpor implementaciji instituta pregovaranja
stranaka o priznavanju krivnje i sankciji. Taj otpor bio je utemeljen na
tradicionalnom na?elu traženja materijalne istine. Prvi pokušaji u tom smislu
datiraju u 1990. godinu i 58. savjetovanje Udruženja
njema?kih pravnika ?ija je tema bila upravo problematika sporazuma o priznanju
krivnje i njihov utjecaj na razvoj njema?koga krivi?nog postupka. Stvari se
ipak nisu promijenile sve do odluke Vrhovnog suda Njema?ke
od 3. marta 2005., kojom je pozvao zakonodavca da preuzme odgovornost na izradi
nacrta zakona kojim se ure?uje strana?ke sporazume
kako bi se stalo na kraj pravnoj nesigurnosti. Njema?ki parlament (Bundesrat) je
kona?no usvojio Zakon o sporazumima u krivi?nom postupku 28. maja 2009., koji
je službeno stupio na
snagu 4. avgusta 2009. godine. U § 257c StPO propisuje mogu?nost pregovaranja o
priznanju krivnje izme?u suda, tužitelja i osumnji?enog/optuženogSadržaj
dogovora uglavnom je pristanak na ublaženje kazne, tj. na relativno konkretno
odre
?enje krivi?ne mjere od strane suda u zamjenu za potpuno ili djelomi?no
priznanje od strane optuženika. Srž regulacije je novi § 257c prema kojem se
sud može sporazumijevati sa u?esnicima
postupka „o daljnjem toku i rezultatu postupka” (st.1.) i to o pravnim
posljedicama koje ?e sud
dosuditi, o ostalim mjerama vezanim uz postupak i o procesnom ponašanju u?esnika
postupka, pri ?emu bi priznanje trebalo biti dio svakog sporazumijevanja (st.
2.). Sud ovdje može dati
prijedlog u kojem mogu biti navedene donja i gornja granica kazne (st. 3.), a
do sporazumijevanja dolazi kada „optuženik i tužilaštvo prihvate prijedlog
suda” (st. 3. t. 3.).

Njema?ki
model nagodbi ne možemo jednostrano ozna?iti kao strana?ke nagodbe jer je data
široka ovlast sudu ne samo da u?estvuje u pregovorima o priznanju krivnje nego
i da ih pokre?e. Na taj na?in sud je dobio aktivnu ulogu u pregovorima o
priznanju krivnje pa ?ak možemo re?i i ulogu partnera s jednakim pravima i
obvezama kao što ih imaju tužitelj
i osumnji?eni/optuženi.

1 https://pravosudje.ba/vstv/faces/vijesti.jsp?id=29395

2 Zakon o krivi?nom
FBiH („Službene novine FBiH” broj 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06,
27/07, 09/09 i 12/10)

3 https://www.pravosudje.ba/vstv/faces/docservlet?p_id_doc=352,
Modul 4, Krivi?na oblast, Skra?eni krivi?ni postupci

4
Federalna pravila krivi?nog postupka

Author